Što je slika jednostavnija to su
ponekad veći snovi1
Ponoćni vlak za Rijeku pretrpan ljudima i sparinom, beskrajno zibanje u polusnu na zadimljenoj palubi jednog od pjesnika, bjelina novoga parobroda koji još miriše po pulskom škveru, iza podneva napokon mirisni zeleni otok usidren u potpunoj tišini srpnja: Silba, prvo more sedmogodišnjaka davne pedeset šeste, more u kojem sam proplivao. Crni škorpion, trofej u alkoholu koji je majka zatekla iza porculanske zidne soljenke u iznajmljenoj staroj kući, stolovao je u mojoj zagrebačkoj sobi do studentskih dana, uz zub spiljskog medvjeda koji sam sretno iskopao duboko u istarskoj pećini, samo ljeto kasnije, s ocem i akademikom Malezom. Istri sam se stalno vraćao, a pored Silbe samo plovio. Njena nabrana bisernopješčana dna od kojih se ne razaznaje more, petrolejkom razgrtana tama blagih srpanjskih noći, studen kišnice iz šterne, opoj biljaka čiji miomirisi kao da dolaze iz torbe davne silbanske Lucije likarice i nadasve tišina – genij je to mjesta koji ne blijedi svih ovih šezdeset ljeta.
---
1Branko Ružić